Dejan Kamenjašević je košarkaški stručnjak i glavni menadžer košarkaša Dubaija čije je životno putovanje daleko od uobičajenog. Rođen u Sarajevu, rat ga je početkom 90-ih zatekao na pragu odraslosti, a sa svojom je obitelji izbjegao u Španjolsku, gdje je preživljavao radeći kao konobar prije nego što je započeo trenersku karijeru.

Nakon višegodišnjeg rada u najjačoj europskoj ligi ACB, suradnje s velikim imenima i građenja međunarodne reputacije, danas u Dubaiju vodi ambiciozan košarkaški projekt koji je započeo Akademijom da bi danas taj klub igrao u elitnoj Euroligi. Ovo je njegova priča…

Na mjestu ste glavnog menadžera Dubaija koji od ove sezone igra u Euroligi. Koliko je to velika stvar za vas i vaše partnere u klubu jer ste nakon svega jedne sezone u ABA ligi ušli u elitnu Euroligu?

“Za mene osobno to je ogromna stvar i definitivno je to moj životni projekt. Isto tako bih rekao da sada, iz perspektive zadnjih 16 mjeseci postojanja ovoga kluba, mislim da je to velika stvar i ogromna stvar za grad Dubai, za sve ljude koji žive u gradu jer mogu gledati ABA ligu i Euroligu u istom tjednu.

Mislim da je to dobro za ABA ligu, a mislim da je to izvanredno i za Euroligu jer smo pomaknuli neke granice, donijeli smo nešto svježe, nešto atraktivno, nešto novo. Mi u Europi, pošto smo takav mentalitet, imamo taj neki način da osuđujemo nešto novo i da se bojimo noviteta i nekih stvari koje mogu donijeti pozitivne promjene. U ovom slučaju je tako bilo i zato sam deset godina svog života potrošio na ovo, zajedno s mojim partnerom Abdullahom i drugima, kako bismo objasnili ljudima u Europi da se košarka igrala i igra i ovdje, na ovom teritoriju.

Možda ne na nivou kao što je Euroliga, ali da mi to možemo napraviti u rekordnom vremenu i da možemo pomaknuti granice i da postojimo kao neki novi ekosustav.”

Jedan ste od 20 članova Eurolige koja je proširena i napravili ste konkurentnu momčad?

“Naravno, svi nam se sada zahvaljuju i svi čestitaju i tapšaju te po ramenu, ali to u zadnjih deset godina nije bilo tako lako.”

S vama je u klubu i hrvatski trener Jurica Golemac, a poznato je da vam je jedan od životnih uzora među trenerima i Žan Tabak s kojim ste radili. Kako je došlo do suradnje s Golemcem?

“U klubu imamo još jednog hrvatskog stručnjaka u stručnom stožeru, a to je Davor Matković, koji je isto tako hrvatski stručnjak i čovjek od povjerenja i čovjek koji je ovdje već drugu sezonu i koji radi individualno s igračima.

Što se tiče Žana Tabaka, da, on je moj prijatelj, čovjek s kojim sam ja radio i surađivao u Gironi i Baskoniji i za njega ću reći da je moj životni mentor.

A što se tiče Jurice Golemca, mi se nismo znali ranije. Upoznali smo se tek u lipnju kada smo počeli ovu avanturu i od tada smo postali stvarno bliski suradnici, pa mogu reći i prijatelji. Sve su to ljudi koji su postigli ovo što smo postigli, a to uopće nije bilo lagano.

Mnogi kažu: dobro, oni imaju novac. To prvo nije istina jer ovo uopće nije priča o novcu. No, tu smo u Dubaiju pa nas svi povezuju s nekim luksuznim životom i takvim stvarima, ali ovo je priča o postignuću, priča o ljudima. Ovo je priča o požrtvovanju i odricanju, o disciplini i o timskom duhu i o viziji.

Jer, kako ovdje kažu ljudi u Dubaiju: vizija stvara novac, a ne da novac stvara viziju. Zato se Jurica uklopio izvanredno u sve to od početka. Vjerovao je u ovo i, kako sam već rekao, nije bio naša prva opcija tada u tom trenutku, ali sada je naša jedina opcija da nastavi ovaj put s nama.

Zato smo mu dali još dvije godine ugovora jer je čovjek koji je pokazao kvalitetu. Znao sam koje su njegove kvalitete kao stručnjaka i koliko je veliki radnik, kako se sprema za utakmice, koliko je dobar na utakmicama i koliko može donijeti u budućnosti.

On je jedan od, ajmo reći, pet mladih stručnjaka koji su među najboljima u Europi i koji dolaze. Ali nisam znao njegove ljudske kvalitete, nisam znao koliko se može adaptirati na nešto novo, nešto što se gradi i čak pomoći da se to izgradi bolje, jače i stabilnije nego što smo mi napravili.

Tako da je on jedan od naših, definitivno, najvažnijih figura koje smo dobili od početka postojanja.”

Ugovor mu je službeno produžen nakon pobjede u gostima protiv aktualnog prvaka Europe Fenerbahčea. Je li to potvrda da vjerujete u njega?

“Produžili smo i neke igrače koji su sada ozlijeđeni i ja bih samo rekao da smo unijeli taj neki novitet, nešto novo i nešto svježe. Znamo što radimo i zbog toga iskreno radimo na način koji je možda neobičan ili možda čudan nekima sa strane, ali vjerujem da je to način u kojem prvo moramo dati ljudima i osobama koji rade s nama, a onda sve ostalo.”

Kakve su ambicije kluba koji je debitant u Euroligi i novo ime na europskoj karti?

“Naše ambicije su da postanemo stabilan klub u Euroligi te u ABA ligi, da postanemo konkurentni na terenu i izvan terena, da donesemo nešto novo. Kao što stalno ponavljam i kažem, želimo da u ligama u kojima igramo naše utakmice budu prepoznatljive.

Na terenu želimo miks između NBA-a i europske košarke, gdje možemo ljudima dati taj „game day experience“, to iskustvo izvan terena kao neki show, kao event. A uz to, na terenu želimo europski stil košarke, vezan za strast, emocije i timsku igru koja ne postoji u NBA-u.”

Koliko je važnu ulogu u vašoj ljubavi prema sportu imao vaš otac Mirko, poznati sportski komentator i nekada nadareni sportaš?

“Ja sam još dan-danas na prostorima bivše Jugoslavije sin Mirka Kamenjaševića i mogu napraviti još pet Dubaija i dalje će me zvati sinom Mirka Kamenjaševića. Ja sam ponosan na to. Nisam tada znao tko je bio moj otac, nisam imao ni pola znanja koje danas imam.

Još uvijek saznajem neke nove stvari o njemu, tako da je on bio legenda sporta i novinarstva u bivšoj Jugoslaviji. Gdje god da odem, u bilo koji dio naše bivše zemlje, imam isti dojam da su ga svi voljeli i poštovali jer je bio narodni čovjek i narodni komentator.

Neke stvari sam uzeo od njega i kopirao ih, ali najviše što mogu napraviti jest da budem čovjek i bolja osoba jer, na kraju krajeva, svi koji ga znaju i koji su ga znali u suštini mi kažu isto – da je on bio divna osoba, jedan divan čovjek koji je dao mnogo sportskom novinarstvu.”

Poznato je da ste imali izuzetno težak put do uspjeha jer ste napustili ratno Sarajevo doslovno u posljednjem konvoju. Kako je izgledao vaš odlazak i novi početak u Španjolskoj, doslovno od nule?

“Znate, sad kad se vratim na to, to je za mene kao neki drugi život, neki paralelni svijet u kojem sam možda bio, a možda i nisam. Sad, kad me vi ovako podsjetite na neke detalje iz mog života, ja ih pokušavam u svojoj glavi negdje pohraniti i sakriti, samo da o tome ne mislim, jer mi odmah nadolazi puno emocija i puno sjećanja na neke stvari koje bih želio zaboraviti.

Definitivno ova naša priča, priča o Dubai Basketball Clubu, možda potiče još iz tih dana, iz ratnog Sarajeva, iz tog bježanja zadnjim konvojem iz grada, gdje smo postali izbjeglice bez ičega. Izašli smo s jednom vrećicom, preko Kiseljaka, Splita i Ljubljane došli do Španjolske i tamo postali imigranti, ali i postali neki normalni ljudi.

Ja sam tamo sagradio svu svoju košarkašku karijeru što se tiče tog stručnog dijela. Prestao sam igrati sa 24 godine i tamo sam radio na autobusnoj stanici po 15 sati dnevno. Moja majka je čistila stubišta i haustore da bismo preživjeli, pošto mi je sestra tada bila mlađa, a otac već star.

Realno, to je priča za film, ali svi mi imamo takve priče. Ne vjerujem da sam bio jedini – ima i gorih, ima i boljih. Ova moja je samo jedna, jedinstvena, jer je vezana za sport i za nešto što se kasnije pokazalo kao nemoguće, a napravljeno je mogućim.

I sada, kad vratim film, mogu reći da sam ponosan na tu istrajnost. Imao sam i sreće u životu, ali sam isto tako znao što želim, koliko želim i što želim postići. Mislim da se na kraju sve poklopilo, ali ovo je tek prvi čin ove drame jer mislim da će se još puno toga nastaviti u mom životu i u našim životima vezanim za sport.

Sarajevo je uvijek u tebi. Mi Sarajlije smo specifični ljudi jer nosimo Sarajevo sa sobom gdje god bili i to puno ljudi ne može shvatiti. Ja sam vezan za svoj grad, ja sam Sarajlija i uvijek se rado vraćam tamo.

Imam iste prijatelje i ljude s kojima sam se družio zadnjih 35 godina. Oni su sa mnom cijelo vrijeme. Čak je moj najbolji školski prijatelj iz Sarajeva ovdje sa mnom i jedan je od osnivača, u svemu je zajedno sa mnom. Imamo još Sarajlija u klubu koje smo zaposlili. Ja bih rekao da smo mi Sarajlije specifični ljudi, i u dobru i u zlu, jer nosimo naš grad sa sobom.”

Sarajlija ste koji je odrastao i stasao u Španjolskoj, a zadnjih desetak godina živite na Bliskom istoku. Jeste li se ikad zapitali gdje je zapravo vaš dom?

“Još uvijek ne znam gdje je moj dom. Mislim da je moj dom realno tamo gdje sam kupio stan, a to je u Gironi. Tamo mi odrastaju djeca, tamo mi još uvijek živi majka koja je često ovdje sa mnom u Dubaiju.

Otac mi je umro 2002. godine i kao da se još uvijek ne mogu pronaći. Živim sada u Dubaiju i mislim da je to moj dom jer sam ovdje sve stekao i postigao u zadnjih 11 godina. No, u Sarajevo uvijek rado odem, a u Gironu se uvijek rado vratim jer su mi tamo djeca i majka.

U Beogradu sam igrom slučaja zbog nekih osobnih stvari i tamo se osjećam dobro. Isto tako, kada dođem u Zagreb, fenomenalno mi je, a u Splitu također imam puno dragih ljudi. Ja sam po tom pitanju jedan nomad.”

Kada ste već spomenuli Beograd, Zagreb, Cibonu i Split – klubove koji su nekad bili prvaci Europe – kako gledate na današnju situaciju u košarci na prostoru bivše Jugoslavije?

“Nikada se to neće vratiti dok se ne vrati bivša Jugoslavija, a ne znam kada će se to vratiti s ovakvom politikom i ovakvim načinom razmišljanja na Balkanu i u regiji.

Sport je tada bio ogledalo društva koje smo imali. Tada smo imali tvornice, obrazovanje, bolnice i puno drugih stvari koje danas nemamo. Tada smo imali ljude, obitelji, nismo imali društvene mreže, nismo imali politiku, nismo imali religiju, nismo imali nacionalnost. Imali smo druge vrijednosti, a danas se političari služe tim podjelama kako bi zaludjeli narod i skrenuli pažnju s važnih stvari.

Mi smo tada, u toj bivšoj zemlji, u kulturi, glazbi, sportu i industriji bili među najboljima u Europi i svijetu. Možda smo zato i smetali mnogima, pa su nas uništili. Ili smo sami sebe uništili, to uopće nije bitno.

Ali taj sport, kada danas pogledaš, bio je čudo. Spojite danas igrače koji igraju u NBA i Europi u jednu reprezentaciju i razmislite tko bi je mogao pobijediti.

To su stvari za kojima žalimo, ali ti se dani vrlo vjerojatno više neće ponoviti. Ono što su radili Cibona, Bosna, Partizan i posebno Jugoplastika bilo je nemoguće. I to ne samo u košarci, nego u svakom sportu.”

Je li moguće, uz vašu pomoć i veze koje imate na Bliskom istoku, oživjeti trofejne hrvatske klubove poput Splita, Cibone, Zadra i drugih?

“Vidite, ja to stvarno pokušavam. Ja sam romantik po tom pitanju.

Zaista pokušavam i gledam kako pomoći svima. Već smo uspostavili neke veze u Srbiji s klubovima koji su danas u lošem stanju, a povijesno su bili ogromni. Sa sarajevskom Bosnom već imamo suradnju, a s Cibonom sam imao razgovore i imam dobre odnose s ljudima u tom klubu.

Međutim, tamo je situacija takva kakva jest zbog grada Zagreba, koji ne prepoznaje što je Cibona i što znači brend Cibona. Tu je i Europska unija, koja ne dopušta ulaganja u sport na način kako se može ulagati izvan EU-a, i to također moramo znati. Ne smijemo zaboraviti ni Šibenik, koji je povijesno klub koji bi trebao ponovno zaživjeti.

Mi smo sa svima njima u kontaktu, igramo ABA ligu i mislim da možemo pomoći s Bliskog istoka, gdje je košarka zaista eksplodirala i gdje se podiže na maksimalnu razinu.

Pokušavam da nove ekipe koje će se pojavljivati ovdje u budućnosti imaju svoje baze u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori… Ja sam stvarno zaljubljenik u ove prostore, romantik bivše Jugoslavije.

Ne gledam apsolutno vjeru, naciju ni religiju, nego samo kakav si čovjek ili nisi. Mislim da je to jedino što nas može spasiti od ovog ludila u kojem danas živimo.”

I za kraj, možete li nam reći jesu li na listi želja neki hrvatski igrači, primjerice Dario Šarić? Nije tajna da su vam zanimljivi igrači s ovih prostora.

“Da, gledamo to jer mislimo da ovdje, pošto nemamo lokalnih igrača i lokalnih ekipa kao što imaju, primjerice, Turci i Grci, uz Amerikance koji su okosnica ove momčadi – Wright, Bacon, Anderson i ostali – gledamo da, ako možemo, prvo dovedemo naše igrače.

Neki su, naravno, u NBA-u u komfornoj zoni, kao što je Dario Šarić, koji se više ne misli natjecati na toj razini, i meni je to žao, i zbog njega i zbog nekih drugih igrača. No, mislim da ćemo ih pokušati dovesti, naravno ako oni imaju ambicije koje mi imamo. A naše ambicije su maksimum.”

Gledatelji u Hrvatskoj program regionalnog sportskog kanala Sport Klub i ubuduće će moći pratiti na A1, Hrvatskom Telekomu, Telemachu, Total TV-u, OptiTV-u i preko platforme EON koja je dostupna svim gledateljima.